Piše: Miroslav Lazanski
Novembar 1987. godine, petak 8,30 sati, London, aerodrom „Hitrou”. U odjeljenju za „konkord“ Britiš ervejza skoro je kao na autobuskoj stanici, ni traga mnogohvaljenoj ekskluzivnosti. Dok kroz staklo posmatram čudesno djelo britansko-francuske aero-industrije, spiker poziva sve putnike leta BA001 za Njujork, sa polaskom u 10,30 sati. Pretpostavljam da niko od putnika ne zna da je „konkord“ u koji se upravo ukrcavamo, avion sa oznakom G-BOAC, najstariji primjerak u floti „konkorda“ „Britiš ervejza“. I da je na svoj prvi let krenuo samo mjesec dana nakon francuskog „konkorda“ koji se srušio u februaru 1975.
Dobrih 40 minuta prije polaska obavještenja sa zvučnika podsjećaju da se prije ulaska u avion mantili ili krupniji ručni prtljag predaju posadi, prtljažni prostor je vrlo ograničen. U avionu nema ni novina, ni gledanja filmova. Visoki na vratima moraju da se sagnu, letjelica brža od zvuka je mala, kabina je široka jedva tri metra, a unutrašnjost nije viša od dva metra. Dvije osobe u avionu teško se mimoilaze. Sjedišta su vrlo zbijena i sa 94 cm rastojanja nema oslonaca za noge. Tačno 40 putnika može da se smjesti u prednjem dijelu kabine, u zadnjem dijelu još je 60 mjesta. Pored mene sjela je jedna stara gospođa, Džoan Tauzend, ide da turistički razgleda Njujork, kući se vraća brodom. Na drugoj strani prolaza stariji bračni par pilji u mene i interesuje se iz koje zemlje dolazim.
„Oh, Jugoslavija, divno, Dubrovnik, Gospa, komunizam. Gospodine, šta vi to radite u Jugoslaviji da možete da letite ,,konkordom'', čime se to bavite?“
–Ništa posebno, gospođo, novinar sam i redakcija me šalje na premijeru jednog ratnog filma u Los Anđeles, pa eto moram da stignem što prije u Njujork.
„Krasno, vaša redakcija je tako bogata, gospodine, zar onda vaša zemlja nema niti jedan ,,konkord''?“
„Nemamo, gospođo, ali zato imamo vojne ,,migove 29'', kupili smo nedavno 16 komada. Ne možemo baš sve da imamo. No, ako nam Rusi ponude dobru cijenu možda kupimo njihov supersonični putnički ,,tupoljev'', možda ne znate da ga u Engleskoj već zovu ,,konkordijevič.“
Gospođa me samo zblanuto pogledala, navukla platnene rukavice i zabuljila se u plafon. Njen muž je već glasno spavao.
Za riječ se javio i kapetan Pol Daglas, objašnjava proceduru poletanja: „Za uzlijetanje koristimo pomoćne motore, za minut i 17 sekundi ćemo ih aktivirati i počinjemo uzlijetanje brzinom od 480 km na čas. Kada za desetak minuta budemo iznad Atlantika ne moramo više da vodimo računa o buci motora.”
Krećemo, trenutak kada se jasno uočava snaga motora „konkorda“. Motori koji ga pokreću stvaraju potisak od 84 tone. Pritisnuti smo uz sjedišta, posle nekoliko minuta avion se u vazduhu malo zatresao, kratko i odlučno kao u nekom sportskom automobilu. Zatim malo usporavanje, pomoćni motor je isključen. Moja susjeda Džoan je odahnula.
„Odlično, uopšte nije loše, mislila sam da je mnogo glasnije.” U međuvremenu se pali i ekran sa obavještenjima na zidu kabine. Posle 12 minuta leta „konkord“ je na visini 8.400 metara probio zvučni zid, dostignuta je brzina od jednog maha, ali se to uopšte ne osjeća. Šest minuta kasnije, pri brzini od 1.601 km na čas, novi trzaj aviona. Ponovno su uključeni pomoćni motori, oni nas za 12 minuta dižu na visinu od gotovo 13.000 metara. Tražim i dobijam dozvolu da obiđem pilotsku kabinu i kapetana Pola Daglasa. U veoma maloj prostoriji moram bukvalno da pređem preko navigatora da bih zauzeo mjesto iza pilota. Kapetan kaže „da je letjenje konkordom veoma stimulativno, da avion reaguje vrlo brzo i da se njim mora upravljati vrlo senzibilno, inače putnici to odmah osjete kao neprijatnost“.
Vrijeme je za jelo, nema lososa i kavijara. Samo englesko pečenje i pileće grudi. Ali je zato obilna potrošnja šampanjca. Atmosfera opuštena, svi se šale i ćaskaju. Nakon tačno sat i po leta dostižemo dvostruku brzinu zvuka, dva maha. Znači oko 600 metara u sekundi, ili 2.156 km na čas, na visini od 15.000 metara. Posle dva sata i 50 minuta leta uspinjanje se završava na visini od 17.400 metara. Od tog trenutka počinje lagano spuštanje i brzina opada.
„Mogu da vidim zemlju“, oduševljeno mi dobacuje Džoana. Zavaljuje se u sjedište i kroz prozore zagrejane od velikog trenja gleda nagore: nebo je potpuno crno.
„Ovdje počinje svemir“, kaže ona. Kapetan Pol Daglas daje autograme na potvrde o letu koje putnici tako vole. Pod oštrim uglom „konkord“ je nakon tri sata, 25 minuta i 59 sekundi leta, pet minuta prije nego je planirano, sletio na pistu aerodroma „Džon Kenedi” u Njujorku, u devet sati i 20 minuta. Po lokalnom vremenu ranije nego što je ova vremenska mašina u Evropi i uzletjela.
I mi smo tada u Jugoslaviji, te 1987. dostizali brzine od dva maha i visine od 17.400 metara. Na „migovima 29”. Sada smo opet na krilima vremenske mašine. Lijep je to osjećaj.
wwwiskra.co